Pon - Pet, 08:00 - 16:00 | kancelarija@advokatcirjakovic.rs | +381-60-193-0015
Nužni naslednici i nužni deo – ko ima pravo na deo nasledstva i kako se ostvaruje pravo na nužni deo?
Prilikom raspolaganja svojom imovinom za slučaj smrti, ostavilac ima pravo da testamentom odredi ko će naslediti njegovu imovinu i u kom obimu. Ipak, sloboda zaveštanja nije neograničena, jer zakon određenim kategorijama naslednika garantuje pravo na nužni deo, bez obzira na sadržinu testamenta.
Pravo na nužni deo može biti povređeno ne samo testamentarnim raspolaganjima već i poklonima koje je ostavilac učinio za života. Zbog toga se prilikom utvrđivanja da li je nužni deo povređen ne posmatra samo imovina koja je ostala iza ostavioca, već i određena besplatna raspolaganja koja je učinio pre smrti.
U praksi se zato često postavljaju pitanja: ko ima pravo na nužni deo, koliki je njegov iznos, kako se obračunava, na koji način se može zahtevati njegova zaštita i u kojim rokovima se to pravo ostvaruje?
U nastavku su objašnjena osnovna pravila koja uređuju položaj nužnih naslednika i ostvarivanje prava na nužni deo prema Zakonu o nasleđivanju Republike Srbije.
Ko su nužni naslednici?
Nužni naslednici su lica kojima Zakon o nasleđivanju priznaje pravo na deo zaostavštine kojim ostavilac nije mogao slobodno da raspolaže. Njihovo pravo postoji nezavisno od toga da li ih je ostavilac obuhvatio testamentom i u kom obimu im je testamentom nešto ostavio.
Prema Zakonu o nasleđivanju, nužni naslednici su ostaviočevi potomci, usvojenici i njihovi potomci, bračni drug, roditelji, usvojilac, braća i sestre, dedovi i babe i ostali preci.
Međutim, sva navedena lica nemaju pravo na nužni deo pod istim uslovima. Usvojilac iz nepotpunog usvojenja, ostaviočeva braća i sestre, dedovi i babe i ostali preci mogu biti nužni naslednici samo ako su trajno nesposobni za privređivanje i nemaju nužnih sredstava za život.
Pored toga, nužni naslednik može biti samo lice koje je, prema zakonskom redu nasleđivanja, pozvano na nasleđe. To znači da samo srodstvo sa ostaviocem nije dovoljno za sticanje prava na nužni deo, već je potrebno da konkretno lice ispunjava i uslove za pozivanje na nasleđe prema pravilima zakonskog nasleđivanja.
Važno je napomenuti i da, ukoliko nužni naslednik ne može ili neće da nasledi, njegov nužni deo ne prirasta ostalim nužnim naslednicima. Drugim rečima, pravo na nužni deo ne uvećava automatski nužne delove drugih naslednika.
Koliki je nužni deo?
Visina nužnog dela određuje se u odnosu na deo zaostavštine koji bi konkretnom nasledniku pripao prema pravilima zakonskog nasleđivanja.
Zakon razlikuje dve kategorije nužnih naslednika, u zavisnosti od toga koliki deo zakonskog nasledstva im pripada kao nužni deo.
Nužni deo potomaka, usvojenika i njihovih potomaka, kao i bračnog druga, iznosi polovinu onoga što bi im pripalo po zakonskom redu nasleđivanja.
Za ostale nužne naslednike, odnosno roditelje, usvojioce, braću i sestre, dedove i babe i ostale pretke, nužni deo iznosi jednu trećinu zakonskog naslednog dela.
Na primer, ako bi dete ostavioca, prema pravilima zakonskog nasleđivanja, nasledilo polovinu zaostavštine, njegov nužni deo iznosi jednu četvrtinu zaostavštine. Ako bi roditelju ostavioca pripala jedna trećina zaostavštine, njegov nužni deo iznosio bi jednu devetinu.
Dakle, nužni deo se ne određuje kao unapred fiksirani procenat ukupne imovine ostavioca, već zavisi od toga koliki bi bio zakonski nasledni deo konkretnog nužnog naslednika.
Kakva je pravna priroda prava na nužni deo?
Zakon o nasleđivanju predviđa da nužnom nasledniku, po pravilu, pripada novčana protivvrednost nužnog dela, što znači da njegovo pravo ima obligacionopravni karakter.
Međutim, na zahtev nužnog naslednika, sud može odlučiti da mu pripadne određeni deo stvari i prava koji čine zaostavštinu, čime se ostvaruje stvarnopravna zaštita nužnog dela.
Navedena pravila primenjuju se ako ostavilac u testamentu nije odredio prirodu nužnog dela. Dakle, prilikom utvrđivanja načina na koji će nužni naslednik ostvariti svoje pravo, najpre je potrebno proveriti da li je ostavilac o tome odlučio u testamentu.
Ova razlika je značajna jer od pravne prirode nužnog dela zavisi i način njegove zaštite. Ako nužni deo predstavlja obligaciono pravo, nužni naslednik prvenstveno zahteva isplatu novčane protivvrednosti. Ako predstavlja stvarno pravo, zaštita se ostvaruje smanjenjem testamentarnih raspolaganja i, kada je potrebno, vraćanjem poklona.
Kada je povređen nužni deo?
Nužni deo je povređen ako je vrednost ostaviočevih testamentarnih raspolaganja i poklona učinjenih nužnom nasledniku ili licu umesto koga ovaj dolazi na nasleđe manja od vrednosti naslednikovog nužnog dela.
Da bi se utvrdilo da li je nužni deo povređen i u kom obimu, potrebno je najpre izračunati njegovu vrednost. Zakon o nasleđivanju propisuje poseban način obračunavanja nužnog dela, koji podrazumeva utvrđivanje vrednosti zaostavštine i uračunavanje određenih poklona koje je ostavilac učinio za života.
Najpre se popisuje i procenjuje celokupna imovina koju je ostavilac imao u trenutku smrti, zajedno sa svim njegovim testamentarnim raspolaganjima i potraživanjima, uključujući i potraživanja prema nekom od naslednika, osim onih koja su očigledno nenaplativa.
Od tako utvrđene vrednosti odbijaju se dugovi ostavioca, troškovi popisa i procene zaostavštine, kao i uobičajeni troškovi sahrane.
Tako dobijenom iznosu dodaje se vrednost svih poklona koje je ostavilac učinio nekom od zakonskih naslednika, bez obzira na to kom naslednom redu pripadaju i da li mogu i hoće da naslede. U obračun ulaze i pokloni za koje je ostavilac odredio da se nasledniku ne uračunavaju u njegov nasledni deo.
Pored toga, dodaje se i vrednost poklona koje je ostavilac u poslednjoj godini života učinio licima koja nisu njegovi zakonski naslednici.
Zakon predviđa i određene izuzetke od uračunavanja u vrednost zaostavštine. Tako se ne uračunavaju dobra koja je zakonski naslednik stekao punovažnim ugovorom o ustupanju i raspodeli imovine za života, ono što je ostavilac utrošio na izdržavanje i školovanje zakonskog naslednika, pokloni učinjeni u dobrotvorne i druge opštekorisne svrhe, kao ni manji uobičajeni pokloni.
Na ovaj način zakon nastoji da spreči situacije u kojima bi ostavilac mogao da za života besplatno raspolaže većim delom svoje imovine, a time umanji ili onemogući ostvarivanje prava nužnih naslednika.
Šta se smatra poklonom prilikom obračuna nužnog dela?
Pojam poklona u naslednom pravu širi je od uobičajenog shvatanja poklona kao besplatnog prenosa novca ili stvari na drugo lice.
Prema Zakonu o nasleđivanju, poklonom se smatra svako odricanje od prava, uključujući i odricanje od nasleđa u korist određenog naslednika, otpuštanje duga, ono što je ostavilac za života dao nasledniku na ime naslednog dela ili zbog osnivanja ili proširenja domaćinstva ili obavljanja zanimanja, kao i svako drugo besplatno raspolaganje.
To znači da se prilikom obračuna nužnog dela ne uzimaju u obzir samo pokloni u užem smislu, već i druga besplatna raspolaganja kojima je određeni naslednik stekao imovinsku korist.
Vrednost poklonjene stvari procenjuje se prema njenoj vrednosti u vreme utvrđivanja vrednosti zaostavštine, ali prema stanju u kojem se nalazila u trenutku kada je poklonjena.
Ako se poklon sastoji u osiguranju u korist poklonoprimca, kao njegova vrednost uzima se zbir uplaćenih premija, ukoliko je taj iznos manji od osigurane sume. Ako je zbir uplaćenih premija veći od osigurane sume, kao vrednost poklona uzima se osigurana suma.
Ko odgovara za isplatu novčane protivvrednosti nužnog dela?
Kada nužni deo ima obligacionopravnu prirodu, nužnom nasledniku novčanu protivvrednost, po pravilu, solidarno duguju svi testamentarni naslednici i isporukoprimci, srazmerno delu zaostavštine koji su dobili, osim ako iz testamenta ne proizlazi drugačije.
Ako se nužni naslednik ne može u potpunosti namiriti od testamentarnih naslednika i isporukoprimaca, može zahtevati dopunu novčane protivvrednosti prema pravilima koja važe za vraćanje poklona.
Posebno pravilo važi kada je ostavilac odredio više isporukoprimaca i naredio da se neki od njih namiri pre ostalih. U tom slučaju, isporukoprimac koji je tako pogodovan postaje dužnik nužnog naslednika samo ako ostali isporukoprimci ne mogu namiriti nužni deo.
Zakon predviđa i da testamentarni naslednik koji je isplatio nužni deo može zahtevati srazmerno smanjenje isporuke koja ga tereti, osim ako iz testamenta ne proizlazi drugačije. Isto pravo ima i isporukoprimac kome je ostavilac naložio da iz svoje isporuke nešto ispuni.
Važno je imati u vidu i da se nužni naslednik namiruje posle ostaviočevih poverilaca, ali pre isporukoprimaca. Istovremeno, nužni naslednik ne odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrednosti nužnog dela.
Može li nužni deo biti opterećen nalogom, uslovom ili rokom?
Zakon posebno uređuje situaciju u kojoj je ostavilac nužni deo opteretio isporukom, nalogom, uslovom ili rokom.
U takvom slučaju smatra se da nužnom nasledniku pripada nužni deo bez tereta. Drugim rečima, ostavilac ne može nametnutim nalogom, uslovom ili rokom umanjiti zakonom zaštićeni deo nasledstva.
Međutim, ako je ostavilac nužnom nasledniku testamentom ostavio više od nužnog dela, ali je taj uvećani deo opteretio, naslednik ima pravo izbora. Može prihvatiti uvećani deo uz ispunjenje postavljenog tereta ili zahtevati samo nužni deo, ali bez tereta.
Kako se ostvaruje pravo na nužni deo ako ono predstavlja stvarno pravo?
Kada nužni deo predstavlja stvarno pravo, zakon predviđa dva načina njegove zaštite: smanjenje testamentarnih raspolaganja i vraćanje poklona.
Ako je nužni deo povređen, najpre se smanjuju testamentarna raspolaganja, i to u istoj srazmeri, bez obzira na njihovu prirodu i obim, osim ako iz testamenta ne proizlazi drugačije.
Ako je ostavilac ostavio više isporuka i odredio da se neka od njih ispuni pre ostalih, takva isporuka smanjuje se samo ako vrednost ostalih isporuka nije dovoljna da se namiri nužni deo.
Pokloni se vraćaju samo ako je to potrebno da bi se nužni deo namirio. Pri tome se primenjuje pravilo da se pokloni vraćaju obrnutim redom kojim su učinjeni, odnosno da se najpre vraćaju oni koji su učinjeni poslednji. Ako je više poklona učinjeno istovremeno, njihovo vraćanje vrši se srazmerno.
Poklonoprimac se smatra savesnim držaocem sve dok ne sazna za zahtev za vraćanje poklona.
I u ovom slučaju testamentarni naslednik čiji je nasledni deo smanjen zbog dopune nužnog dela može zahtevati srazmerno smanjenje isporuke koja ga tereti, osim ako iz testamenta ne proizlazi drugačije. Isto pravo ima i isporukoprimac kome je ostavilac naložio da iz svoje isporuke nešto ispuni.
Važno je naglasiti da povreda nužnog dela ne znači sama po sebi da je testament nevažeći. Testament može biti punovažan, ali se njegova dejstva, odnosno pojedina testamentarna raspolaganja, mogu umanjiti radi namirenja nužnog naslednika.
U kojim rokovima se može zahtevati zaštita nužnog dela?
Zakon o nasleđivanju propisuje posebne rokove za ostvarivanje prava na nužni deo. Njihovo trajanje zavisi od toga da li nužni naslednik zahteva isplatu novčane protivvrednosti nužnog dela ili ostvarivanje prava na stvarima i pravima iz zaostavštine, kao i od toga da li je nužni deo povređen testamentarnim raspolaganjima ili poklonima.
Kada nužni deo predstavlja obligaciono pravo, odnosno kada nužni naslednik zahteva isplatu njegove novčane protivvrednosti, rok zavisi od načina na koji je nužni deo povređen. Ako je povreda nastala testamentarnim raspolaganjima, isplata novčane protivvrednosti može se zahtevati u roku od tri godine od dana proglašenja testamenta. Ako je nužni deo povređen i poklonima, dopuna novčane protivvrednosti može se zahtevati u roku od tri godine od smrti ostavioca.
Kada nužni deo predstavlja stvarno pravo, smanjenje testamentarnih raspolaganja može se zahtevati u roku od tri godine od dana proglašenja testamenta, dok se vraćanje poklona može zahtevati u roku od tri godine od smrti ostavioca.
Zakon predviđa i poseban slučaj nasledivosti prava na nužni deo. Ako potomak ili usvojenik ostavioca koji nije zahtevao nužni deo umre pre isteka roka za postavljanje zahteva, pravo na njegovo ostvarivanje pripada njegovim naslednicima, koji ga mogu zahtevati u roku od šest meseci od njegove smrti.
Imajući u vidu različite rokove i način njihovog računanja, važno je da nužni naslednik blagovremeno utvrdi na koji način je njegovo pravo povređeno i koji zahtev treba da postavi.
Može li nužni naslednik biti isključen iz nasleđa?
Pravo na nužni deo nije apsolutno. Zakon o nasleđivanju predviđa mogućnost da ostavilac nužnog naslednika isključi iz nasleđa, ali samo iz zakonom propisanih razloga.
Zaveštalac može isključiti nužnog naslednika koji se povredom neke zakonske ili moralne obaveze teže ogrešio o njega. Kao razlozi za isključenje navedeni su, između ostalog, uvredljivo ili grubo ponašanje prema zaveštaocu, umišljajno izvršenje krivičnog dela prema zaveštaocu ili nekom od njegovih bliskih članova porodice, kao i odavanje neradu i nepoštenom životu.
Isključenje može biti potpuno ili delimično i mora biti učinjeno u obliku potrebnom za zaveštanje. Takođe, mora biti izraženo na nesumnjiv način, dok je navođenje uzroka isključenja poželjno.
Uzrok isključenja mora postojati u trenutku smrti ostavioca.
Teret dokazivanja osnovanosti isključenja snosi lice koje se na isključenje poziva.
Ako je isključenje punovažno, naslednik gubi pravo na nasleđe u meri u kojoj je isključen. Prava ostalih lica koja mogu naslediti određuju se kao da je isključeni naslednik umro pre ostavioca.
Da li je moguće lišiti nužnog naslednika nužnog dela u korist njegovih potomaka?
Pored isključenja, zakon poznaje i institut lišenja nužnog dela u korist potomaka nužnog naslednika.
Zaveštalac može u celini ili delimično lišiti nužnog dela svog potomka koji je prezadužen ili rasipnik, ali samo u korist potomaka tog naslednika.
Lišenje mora biti učinjeno u obliku potrebnom za zaveštanje. Da bi bilo punovažno, potrebno je da u trenutku smrti ostavioca lišeni naslednik ima maloletno dete ili maloletnog unuka od ranije umrlog deteta. Isto pravilo važi i ako lišeni ima punoletno dete ili punoletnog unuka od ranije umrlog deteta koji su nesposobni za privređivanje.
Za razliku od isključenja, kod lišenja nužnog dela cilj nije da se naslednik sankcioniše zbog svog ponašanja prema ostaviocu, već da se zaštite njegovi potomci od posledica njegove prezaduženosti ili rasipništva.
Zaključak
Pravo na nužni deo predstavlja zakonsko ograničenje slobode zaveštanja i ima za cilj da zaštiti najbliže članove porodice ostavioca. Zbog toga ostavilac ne može u potpunosti slobodno raspolagati svojom imovinom za slučaj smrti ukoliko bi time povredio zakonom zaštićena prava nužnih naslednika.
Prilikom utvrđivanja da li je nužni deo povređen, neophodno je uzeti u obzir ne samo testamentarna raspolaganja već i poklone koje je ostavilac učinio za života, u skladu sa pravilima Zakona o nasleđivanju. U zavisnosti od pravne prirode nužnog dela i okolnosti konkretnog slučaja, zaštita se može ostvariti isplatom ili dopunom njegove novčane protivvrednosti, smanjenjem testamentarnih raspolaganja ili vraćanjem poklona.
Imajući u vidu da ostvarivanje ovog prava podrazumeva obračun vrednosti zaostavštine, utvrđivanje vrednosti relevantnih poklona i poštovanje posebnih zakonskih rokova, u svakom konkretnom slučaju važno je blagovremeno utvrditi pravni osnov i odgovarajući način zaštite prava nužnog naslednika.
* * *
Oblast prava o kojoj je bilo reči u ovom tekstu regulisana je odredbama Zakona o nasleđivanju. Ovaj zakon se u celosti može pročitati na sledećem linku:
https://pravno-informacioni-sistem.rs/eli/rep/sgrs/skupstina/zakon/1995/46/1/reg
Photo by Annie Spratt on Unsplash




