Vršenje roditeljskog prava prema Porodičnom zakonu Republike Srbije

U situaciji kada dođe do razvoda braka ili prestanka zajednice života vanbračnih supružnika, jedno od najvažnijih i najsloženijih pitanja koje se postavlja ispred njih je pitanje vršenja roditeljskog prava ili kako se to kolokvijalno naziva “pitanje starateljstva nad detetom”. U R. Srbiji, ovo pitanje je regulisano Porodičnim zakonom, koji definiše prava i obaveze roditelja prema deci, uz obavezan princip najboljeg interesa deteta.

Evo odgovora na neka od najčešćih pitanja koja se u praksi postavljaju, a odnose se na vršenje roditeljskog prava:

Roditeljsko pravo je izvedeno iz dužnosti koje roditelji imaju prema detetu i postoji samo u onoj meri koja je potrebna za zaštitu ličnosti deteta, njegovih prava i interesa.

Roditeljsko pravo u najširem smislu podrazumeva staranje o detetu, što dalje obuhvata čuvanje, podizanje, vaspitavanje, obrazovanje, zastupanje, izdržavanje deteta te upravljanje i raspolaganje njegovom imovinom.

Porodični zakon definiše dva načina vršenja roditeljskog prava. Prvi je zajedničko vršenje roditeljskog prava, a drugi podrazumeva samostalno vršenje roditeljskog prava jednog od roditelja.

Roditelji roditeljsko pravo vrše zajednički i sporazumno kada vode zajednički život.

Roditeljsko pravo roditelji vrše zajednički i sporazumno i kada ne vode zajednički život ako zaključe sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava i ako sud proceni da je taj sporazum u najboljem interesu deteta. Ovo, zapravo znači, da oba roditelja zajedno donose ključne odluke o detetu, bez obzira na to gde i sa kojim roditeljem dete živi.

Ipak, zajedničko vršenje roditeljskog prava zahteva dobru komunikaciju i saradnju roditelja čak i u situaciji kada više ne žive zajedno ili kada je njihov brak razveden. Ukoliko te dobre komunikacije nema, u praksi će doći do problema u pogledu donošenja odluka koje se tiču staranja o detetu, što će dalje prouzrokovati vođenje novog sudskog postupka u kojem će se odlučivati o samostalnom vršenju roditeljskog prva jednog od roditelja.

Samostalno vršenje roditeljskog prava podrazumeva situaciju kada se staranje o detetu poverava jednom od roditelja. O ovom načinu vršenja roditeljskog prava, roditelji mogu da postignu sporazum, a o tome može da odluči i sud ukoliko proceni da je ovaj način vršenja roditeljskog prava u najboljem interesu deteta.

Pri tome, treba imati u vidu činjenicu da roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ima pravo i dužnost da izdržava dete, da sa detetom održava lične odnose i da o pitanjima koja bitno utiču na život deteta odlučuje zajednički i sporazumno sa roditeljem koji vrši roditeljsko pravo.

Kada je u pitanju novčani doprinos za izdržavanje deteta, roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo je u obavezi da doprinosi finansijskom izdržavanju deteta. Visina izdržavanja se određuje na osnovu potreba deteta i materijalnih mogućnosti roditelja, pri čemu se uzima u obzir standard života koji je dete imalo pre razvoda ili razdvajanja. Sud prilagođava iznos kako bi bio pravičan za obe strane, ali primarno kako bi osigurao adekvatno izdržavanje deteta. Obaveza davanja izdržavanja za dete traje do punoletstva deteta, a najkasnije do navršene 26. godine života deteta ukoliko se dete redovno školuje.

U pogledu održavanja ličnih odnosa između roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo i deteta, sud najčešće određuje redovan raspored viđanja koji uključuje vikende, praznike i raspuste, a sve u skladu s najboljim interesom deteta.

Pitanja koja bitno utiču na život deteta se smatraju naročito: obrazovanje deteta, preduzimanje većih medicinskih zahvata nad detetom, promena prebivališta deteta i raspolaganje imovinom deteta velike vrednosti i o ovim pitanjima roditelji moraju da odlučuju zajednički i sporazumno bez obzira na činjenicu što jedan od njih samostalno vrši roditeljsko pravo.

Jedan od najčešćih problema koji se javlja u praksi nakon razvoda braka ili prestanka zajednice života vanbračnih supružnika je nepoštavanje sudske odluke o davanju izdržavanja za dete. U toj situaciji roditelj koji vrši roditeljsko pravo ima mogućnost da, kao zakonski zastupnik deteta, protiv roditelja koji je prestao da isplaćuje alimentaciju pokrene izvršni sudski postupak. U ovom postuku će sud odrediti, a javni izvršitelj sprovesti, da se sve dospele a neplaćene novčane naknade za izdržavanje deteta naplate prinudnim putem iz imovine dužnika izdržavanja, uz isplatu svih nastalih troškova postupka.

Takođe, nedavanje izdržavanja predstavlja krivično delo za koje Krivični zakonik propisuje novčanu kaznu ili kaznu zatvora do dve godine, a ukoliko su usled nedavanja izdržavanja nastupile teške posledice za izdržavano lice, ovaj zakon propisuje kaznu zatvora  od tri meseca do tri godine.

Sud može izmeniti odluku o načinu vršenja roditeljskog prava, visini izdržavanja ili načinu održavanja ličnih kontakata sa detotom ukoliko dođe do značajnih promena u životnim okolnostima roditelja ili deteta. Ovo može uključivati promene u zdravlju, finansijskoj situaciji ili u potrebama deteta. Važno je utvrditi da je izmena u najboljem interesu deteta.

Porodični zakon Republike Srbije naglašava da je osnovni cilj u svim pitanjima roditeljskog prava da se zaštiti najbolji interes deteta. Bilo da je reč o načinu vršenja roditeljskog prva, modela viđanja ili visini izdržavanja, sudske odluke se zasnivaju na tom principu, uzimajući u obzir specifične okolnosti svakog pojedinačnog slučaja.

Svakako je preporučljivo da se roditelji međusobno sporazumeju o svim bitnim pitanjima koja se tiču njihove zajedničke dece, ali ukoliko to nisu u mogućnosti, o tim pitanjima će odluku doneti sud.

Photo: Steven Van Loy on Unsplash