Pon - Pet, 08:00 - 16:00 | kancelarija@advokatcirjakovic.rs | +381-60-193-0015
Godišnji odmor – prava zaposlenog i obaveze poslodavca
Godišnji odmor predstavlja jedno od osnovnih prava zaposlenog iz radnog odnosa. Zaposleni ima pravo na plaćeni odmor tokom kojeg se privremeno oslobađa obaveze rada, radi odmora i obnavljanja radnih sposobnosti. Istovremeno, poslodavac ima obavezu da zaposlenom omogući korišćenje godišnjeg odmora u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu.
Iako se na prvi pogled čini da je korišćenje godišnjeg odmora jednostavno pitanje dogovora između zaposlenog i poslodavca, u praksi se često javljaju nedoumice: koliko dana godišnjeg odmora pripada zaposlenom, kada stiče pravo na njegovo korišćenje, ko određuje vreme korišćenja, može li poslodavac da promeni već utvrđeni termin i šta se dešava sa neiskorišćenim godišnjim odmorom u slučaju prestanka radnog odnosa.
Pravo na godišnji odmor uređeno je Zakonom o radu, koji propisuje minimalno trajanje odmora, uslove za njegovo korišćenje, način određivanja termina, kao i pravo zaposlenog na novčanu naknadu u slučaju prestanka radnog odnosa.
Kada zaposleni stiče pravo na godišnji odmor?
Prema Zakonu o radu, zaposleni stiče pravo na korišćenje godišnjeg odmora u kalendarskoj godini posle mesec dana neprekidnog rada od dana zasnivanja radnog odnosa kod poslodavca.
To znači da zaposleni ne mora da provede šest meseci ili celu godinu u radnom odnosu da bi stekao pravo na godišnji odmor. Dovoljno je da ostvari mesec dana neprekidnog rada, nakon čega može da koristi godišnji odmor u skladu sa zakonom.
Pri tome, pod neprekidnim radom smatra se i vreme privremene sprečenosti za rad, odnosno bolovanja, kao i odsustvo sa rada uz naknadu zarade. Dakle, korišćenje bolovanja ili određenih plaćenih odsustava ne prekida kontinuitet rada potreban za sticanje prava na godišnji odmor.
Važno je naglasiti da se zaposleni ne može odreći prava na godišnji odmor. Poslodavac ne može zaposlenom uskratiti ovo pravo, niti ga može zameniti novčanom naknadom dok radni odnos traje.
Izuzetak postoji u slučaju prestanka radnog odnosa, kada se neiskorišćeni godišnji odmor nadoknađuje u novcu, pod uslovima propisanim zakonom.
Koliko dana godišnjeg odmora pripada zaposlenom?
Zakon o radu propisuje da zaposleni u svakoj kalendarskoj godini ima pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje 20 radnih dana.
Ovo je zakonski minimum, što znači da poslodavac može opštim aktom ili ugovorom o radu utvrditi i duže trajanje godišnjeg odmora. Dužina godišnjeg odmora određuje se tako što se zakonski minimum od 20 radnih dana uvećava prema kriterijumima kao što su doprinos zaposlenog na radu, uslovi rada, radno iskustvo, stručna sprema i drugi kriterijumi utvrđeni opštim aktom ili ugovorom o radu.
Prema tome, broj dana godišnjeg odmora ne mora biti isti za sve zaposlene kod istog poslodavca. Različito trajanje može biti opravdano primenom kriterijuma predviđenih opštim aktom ili ugovorom o radu, ali godišnji odmor ne može biti kraći od zakonskog minimuma.
Pri utvrđivanju trajanja godišnjeg odmora, radna nedelja računa se kao pet radnih dana. Zbog toga se subota i nedelja, po pravilu, ne uračunavaju u dane godišnjeg odmora, čak i kada zaposleni inače radi u smenama ili ima drugačiji raspored radnog vremena.
Takođe, u dane godišnjeg odmora ne uračunavaju se praznici koji su neradni dani u skladu sa zakonom, odsustvo sa rada uz naknadu zarade i vreme privremene sprečenosti za rad. Ako se zaposleni razboli tokom korišćenja godišnjeg odmora, ima pravo da nakon prestanka privremene sprečenosti za rad nastavi korišćenje preostalog dela odmora.
Srazmerni deo godišnjeg odmora – kada zaposlenom ne pripada pun godišnji odmor?
Zaposleni nema u svakoj situaciji pravo na pun godišnji odmor od 20 radnih dana, odnosno na duže trajanje odmora utvrđeno opštim aktom ili ugovorom o radu.
Prema Zakonu o radu, zaposleni ima pravo na dvanaestinu godišnjeg odmora za svaki mesec dana rada u kalendarskoj godini u kojoj je zasnovao radni odnos ili u kojoj mu prestaje radni odnos.
To je takozvani srazmerni deo godišnjeg odmora.
Na primer, ako zaposleni ima pravo na 24 radna dana godišnjeg odmora za punu kalendarsku godinu, a radni odnos mu prestane nakon šest meseci rada u toj godini, pripada mu srazmerni deo godišnjeg odmora za ostvarene mesece rada.
Isto pravilo primenjuje se i kada zaposleni zasnuje radni odnos tokom godine. Pravo na godišnji odmor tada se utvrđuje srazmerno broju meseci rada u toj kalendarskoj godini, a ne prema ukupnom trajanju radnog staža zaposlenog.
Ovo pravilo je naročito važno u situacijama kada zaposleni tokom jedne kalendarske godine menja poslodavca ili zasniva, odnosno okončava radni odnos.
Kako se koristi godišnji odmor i da li može da se koristi u više delova?
Godišnji odmor može se koristiti odjednom ili u dva ili više delova, u skladu sa Zakonom o radu.
Ako se koristi u delovima, zaposleni je dužan da prvi deo godišnjeg odmora koristi u trajanju od najmanje dve radne nedelje neprekidno tokom kalendarske godine, dok preostali deo može iskoristiti najkasnije do 30. juna naredne godine.
Zakon, dakle, predviđa mogućnost korišćenja godišnjeg odmora u dva dela, dok je za korišćenje u više delova potrebno da se zaposleni i poslodavac o tome sporazumeju.
Posebno pravilo važi za zaposlene koji zbog korišćenja porodiljskog odsustva, odsustva sa rada radi nege deteta ili posebne nege deteta nisu iskoristili godišnji odmor u celini ili delimično tokom kalendarske godine. Oni imaju pravo da neiskorišćeni deo godišnjeg odmora iskoriste najkasnije do 30. juna naredne godine.
Ovo pravilo omogućava zaposlenima koji su bili odsutni zbog navedenih razloga da ne izgube pravo na godišnji odmor zbog okolnosti koje nisu zavisile od njihove volje.
Ko odlučuje o vremenu korišćenja godišnjeg odmora?
Jedna od čestih nedoumica u praksi jeste da li zaposleni samostalno određuje kada će koristiti godišnji odmor ili o tome odlučuje poslodavac.
Zakon o radu propisuje da o vremenu korišćenja godišnjeg odmora odlučuje poslodavac, u zavisnosti od potrebe posla, ali uz prethodnu konsultaciju zaposlenog.
To znači da zaposleni ima pravo da iznese svoje želje i predloge u pogledu termina korišćenja godišnjeg odmora, ali konačnu odluku donosi poslodavac, vodeći računa o organizaciji i potrebama procesa rada. Zaposleni, prema tome, ne može jednostrano odrediti termin korišćenja godišnjeg odmora, kao što ni poslodavac ne bi trebalo da zanemari obavezu prethodne konsultacije sa zaposlenim.
Poslodavac je dužan da zaposlenom dostavi rešenje o korišćenju godišnjeg odmora najkasnije 15 dana pre dana određenog za početak korišćenja odmora. Izuzetak postoji kada se godišnji odmor koristi na zahtev zaposlenog, u kom slučaju poslodavac rešenje može dostaviti i neposredno pre početka korišćenja odmora.
Kod kolektivnog godišnjeg odmora, poslodavac može doneti jedno rešenje kojim obuhvata zaposlene i organizacione delove u kojima rade. Takvo rešenje ističe se na oglasnoj tabli najmanje 15 dana pre početka korišćenja godišnjeg odmora, čime se smatra da je uručeno zaposlenima.
Rešenje o korišćenju godišnjeg odmora može biti dostavljeno i u elektronskoj formi, s tim što je poslodavac dužan da ga, na zahtev zaposlenog, dostavi i u pisanoj formi.
Može li poslodavac da promeni već odobreni termin godišnjeg odmora?
Poslodavac može da izmeni vreme određeno za korišćenje godišnjeg odmora ako to zahtevaju potrebe posla, ali je dužan da o tome odluči najkasnije pet radnih dana pre dana određenog za korišćenje godišnjeg odmora.
Prema tome, činjenica da je zaposlenom već dostavljeno rešenje o korišćenju godišnjeg odmora ne znači da poslodavac ni pod kojim uslovima ne može promeniti utvrđeni termin. Međutim, mogućnost izmene nije neograničena, već mora biti zasnovana na potrebama posla i izvršena u zakonom propisanom roku.
U praksi je važno razlikovati situaciju u kojoj poslodavac blagovremeno izmeni termin korišćenja godišnjeg odmora zbog opravdanih potreba posla od situacije u kojoj se zaposlenom formalno odobri odmor, ali mu se zbog obima i organizacije posla ne omogući da ga zaista koristi.
Sama činjenica da je zaposlenom uručeno rešenje o godišnjem odmoru ne mora biti dovoljna da se zaključi da je poslodavac ispunio svoju obavezu. Ukoliko zaposleni, zbog organizacije i obima posla, u stvarnosti nije mogao da koristi odmor u skladu sa donetim rešenjem, odgovornost za neiskorišćeni godišnji odmor može biti na poslodavcu.
Da li zaposleni može da dobije novac umesto neiskorišćenog godišnjeg odmora?
Jedno od najčešćih pitanja u vezi sa godišnjim odmorom jeste da li zaposleni može da zahteva isplatu novca za dane odmora koje nije iskoristio.
Osnovno pravilo je da se godišnji odmor ne može zameniti novčanom naknadom dok radni odnos traje. Zaposleni ima pravo na korišćenje odmora, a poslodavac je dužan da mu to pravo omogući.
Zbog toga zaposleni ne može jednostavno da se odrekne godišnjeg odmora u zamenu za novčanu isplatu, niti poslodavac može da mu umesto odmora isplati određeni iznos.
Izuzetak je slučaj prestanka radnog odnosa. Tada je poslodavac dužan da zaposlenom koji nije iskoristio godišnji odmor u celini ili delimično isplati novčanu naknadu za neiskorišćene dane.
Naknada se obračunava u visini prosečne zarade zaposlenog u prethodnih 12 meseci, srazmerno broju dana neiskorišćenog godišnjeg odmora. Zakon izričito propisuje da ova naknada ima karakter naknade štete.
Važno je, međutim, razlikovati zakonsku novčanu naknadu za neiskorišćeni godišnji odmor u slučaju prestanka radnog odnosa od eventualnog zahteva za naknadu štete zbog toga što poslodavac zaposlenom nije omogućio korišćenje godišnjeg odmora dok je radni odnos još trajao. U drugoj situaciji osnov i uslovi odgovornosti poslodavca moraju se posebno ceniti.
Šta kaže sudska praksa o neiskorišćenom godišnjem odmoru?
Sudska praksa pokazuje da se pitanje prava na naknadu za neiskorišćeni godišnji odmor ne može svesti samo na proveru da li je poslodavac zaposlenom formalno dostavio rešenje o korišćenju odmora. Od značaja su i okolnosti pod kojima je godišnji odmor ostao neiskorišćen, kao i pitanje da li je poslodavac preduzeo potrebne aktivnosti kako bi zaposlenom omogućio ostvarivanje ovog prava.
Poslodavac ne ispunjava svoju obavezu samo donošenjem rešenja o godišnjem odmoru.
U presudi Rev2 53/2025 od 31. oktobra 2025. godine, Vrhovni sud razmatrao je slučaj u kojem je zaposlenom rešenjem utvrđeno pravo na 25 radnih dana godišnjeg odmora, ali nije bilo određeno u kom periodu će zaposleni taj odmor koristiti. Zaposleni do prestanka radnog odnosa nije iskoristio godišnji odmor, a poslodavac je osporavao njegov zahtev za naknadu štete, ističući, između ostalog, da zaposleni nije dokazao da mu je korišćenje odmora bilo onemogućeno krivicom poslodavca.
Vrhovni sud je prihvatio stanovište da samo utvrđivanje broja dana godišnjeg odmora nije dovoljno. Poslodavac je dužan da, uz prethodnu konsultaciju zaposlenog i u zavisnosti od potreba posla, odluči i o vremenu korišćenja godišnjeg odmora. Kako to nije učinio, zaposlenom je pripadalo pravo na naknadu za neiskorišćeni godišnji odmor. Presuda Vrhovnog suda Rev2 53/2025.
Sličan stav zauzet je i u presudi Rev2 2097/2023 od 2. septembra 2026. godine. U tom predmetu zaposleni je radio na gradilištima u Rusiji, a godišnji odmor nije koristio. Poslodavac je osporavao njegov zahtev, između ostalog, navodeći da zaposleni nije podneo zahtev za korišćenje godišnjeg odmora.
Vrhovni sud je odbio reviziju poslodavca i potvrdio pravo zaposlenog na naknadu. Sud je naglasio da činjenica da zaposleni nije posebno zahtevao korišćenje godišnjeg odmora nije od uticaja na njegovo pravo, jer obaveza preduzimanja aktivnosti radi ostvarivanja tog prava postoji na strani poslodavca. Presuda Vrhovnog suda Rev2 2097/2023.
Nezakoniti otkaz ne daje automatski pravo na naknadu za godišnji odmor za period u kojem zaposleni nije radio.
Drugačije pitanje razmatrano je u presudi Rev2 1708/2024. Zaposlenom je nezakonito prestao radni odnos, nakon čega je sudskom odlukom vraćen na rad i ostvario pravo na naknadu izgubljene zarade za period u kojem nije radio. Zaposleni je potom zahtevao i naknadu štete zbog neiskorišćenog godišnjeg odmora za isti period.
Vrhovni sud je odbio njegov zahtev. Sud je ukazao da je svrha godišnjeg odmora oporavak i obnavljanje radnih sposobnosti utrošenih radom, pa pravo na godišnji odmor tokom kalendarske godine zavisi od dužine perioda faktičkog radnog angažovanja zaposlenog. Kako zaposleni u spornom periodu nije radio, nisu nastali uslovi za korišćenje godišnjeg odmora. Sud je dodatno ukazao da bi dosuđivanje još jedne naknade, uz već isplaćenu naknadu izgubljene zarade, dovelo do dvostrukog obeštećenja. Presuda Vrhovnog suda Rev2 1708/2024.
Bolovanje ne znači nužno gubitak prava na naknadu za godišnji odmor koji je zaposleni stekao radom.
U presudi Rev2 2673/2022 od 5. septembra 2024. godine Vrhovni sud je razmatrao slučaj zaposlenog koji je tokom 2014. godine radio, a zatim otišao na dugotrajno bolovanje, koje je trajalo sve do prestanka radnog odnosa. Zaposleni nije iskoristio preostali deo godišnjeg odmora za 2014. godinu, pa je nakon prestanka radnog odnosa zahtevao naknadu štete.
Vrhovni sud je utvrdio da zaposlenom pripada naknada za neiskorišćeni deo godišnjeg odmora za 2014. godinu, jer je tokom te kalendarske godine radio i ostvario pravo na godišnji odmor, koji nije mogao da iskoristi zbog privremene sprečenosti za rad. Međutim, sud nije prihvatio zahtev za naknadu za naredne godine tokom kojih zaposleni nije bio radno angažovan, već je neprekidno bio na bolovanju. Presuda Vrhovnog suda Rev2 2673/2022.
Iz navedenih odluka proizlazi da se u svakom konkretnom slučaju mora utvrditi zbog čega godišnji odmor nije iskorišćen, da li je zaposleni prethodno ostvario pravo na odmor svojim radom i da li je poslodavac preduzeo potrebne mere kako bi mu omogućio da ga koristi. Sama činjenica da odmor nije iskorišćen ne znači uvek da zaposlenom pripada novčana naknada, ali ni činjenica da zaposleni nije podneo poseban zahtev za korišćenje odmora ne oslobađa poslodavca njegove zakonske obaveze.
Koje su obaveze poslodavca u vezi sa godišnjim odmorom?
Poslodavac je dužan da zaposlenom obezbedi ostvarivanje prava na godišnji odmor u skladu sa Zakonom o radu, opštim aktom i ugovorom o radu.
To, između ostalog, podrazumeva da utvrdi trajanje godišnjeg odmora za svakog zaposlenog, uz poštovanje zakonskog minimuma i kriterijuma za njegovo uvećanje, da organizuje korišćenje godišnjih odmora u skladu sa potrebama posla i uz prethodnu konsultaciju zaposlenih, kao i da blagovremeno donosi i dostavlja rešenja o korišćenju godišnjeg odmora.
Poslodavac je takođe dužan da zaposlenom omogući da odmor zaista koristi, a ne samo da formalno donese rešenje kojim je određeno vreme njegovog korišćenja. Ukoliko zaposleni zbog potreba posla ne može da koristi odobreni odmor, poslodavac mora da vodi računa o tome da se njegovo pravo ostvari u rokovima i na način propisan zakonom.
U slučaju prestanka radnog odnosa, poslodavac je dužan da zaposlenom isplati naknadu štete za neiskorišćeni godišnji odmor, u skladu sa zakonskim pravilima.
Zaključak
Pravo na godišnji odmor nije samo formalno pravo zaposlenog, već jedno od osnovnih prava iz radnog odnosa koje poslodavac mora da obezbedi u praksi. Zaposleni ne može da se odrekne godišnjeg odmora, niti poslodavac može da ga zameni novčanom naknadom dok radni odnos traje.
Poslodavac određuje vreme korišćenja godišnjeg odmora, ali uz prethodnu konsultaciju zaposlenog i uz poštovanje zakonom propisanih rokova. Pri tome, njegova obaveza ne završava se donošenjem rešenja, već podrazumeva i stvarno omogućavanje zaposlenom da odmor koristi.
Ukoliko godišnji odmor nije iskorišćen, pravne posledice zavise od okolnosti konkretnog slučaja, naročito od razloga zbog kojih do toga nije došlo i od toga da li je radni odnos prestao. Zato je važno da i zaposleni i poslodavci poznaju zakonska pravila i vode računa o njihovoj pravilnoj primeni.
Oblast prava o kojoj sam pisao u ovom tekstu regulisana je odredbama Zakona o radu. Tekst zakona možete pogledati na sledećem linku: https://pravno-informacioni-sistem.rs/SlGlasnikPortal/viewdoc?uuid=c87cb147-7a7b-4dd1-afec-df66ae6da1ca®actid=427266&doctype=reg





